Pokidaj bisere s vrata,

osluškuj kako se rasipaju praznim prostorom.

Stegni je svojim žuljevitim šakama,

prstima bezosjećajnim zahvaljujući jednoj gitari.

Uhvati je za nježni vrat,

tačno centimetar ispod grkljana.

Dok je gledaš netremice,

svu svoju snagu usmjeri na palčeve koji pritišću mekanu kožu.

Puls je sve slabiji,

ten sve prozračniji.

Iz njenih očiju mjehurići nade izviru.

Skupljaj vanvremensku i vanprostornu snagu

svojom voljom hladnom

ne obraćajući pažnju na njen tanki pramen kose

slučajno pao preko oka.

Napni mišiće,

osloni se o nju laktovima

ne mareći da li ćeš joj ostaviti modrice.

Osjeti bol cijelom dužinom ruku

od pritiska.

Usne iskrivi od sopstvene siline!

Oči raširi

u grču

dok slušaš roptac.

Koža je naježena od prohladne septembarske noći, ulična lampa blijedo osvjetljava dio ulice i bijele rešetke balkonske ograde prosto mame svojom blistavošću. Ovih dana mi svaki put kada izađem na terasu pada na um da se uhvatim za tu ogradu i skočim na drugu stranu. Onako kao kad djeca preskaču tarabe… Ali u mojoj glavi to nije  nimalo strašno; ja s osmijehom visim s druge strane, ne osjećam težinu svog tijela i osjećam se slobodno. Oslobođeno. Kao da lebdim. Prkosim gravitaciji…

Ne znam šta me još sprečava da napravim taj korak ka…-biće da je zdrav razum?! Ali ta želja za skokom je tako prirodna, iskonska… Neću joj se prepustiti, znam, mada mi usne zaigraju kad god izađem na balkon, probude se crni divlji konji, njihovo rzanje me hipnotiše, ali odnekud iz krošnje lipe iz susjedovog dvorišta promoli se glava starog Indijanca čije izborano lice pilji u mene dok njegove suve usne muklim glasom govore: Bježi!

Sanjam ih…

Jednog dana u maju sam tako, lutajući krajem, u dvorištu Dvanaeste beogradske gimnazije naletjela na tepih. Ne na onu prostirku što može da se nađe po hodnicima i kuhinjama, već istinski tepih. Leži on tako u svojim starinskim šarama iza živice i mirno trpi prašinu koja pada po njemu. Resice je već neko podrezao- mora da je vlasniku dojadilo da ih iznova i iznova češlja i namješta. Nakrivim malo glavu na lijevu stranu i pokušavam da odgonetnem zašto bi neko bacio takav tepih u školsko dvorište. Pa, dobro, malo je ofucan, progoren cigaretom na nekoliko mjesta, ima i jednu masnu fleku pri ćošku… Kako se našao u školskom dvorištu? Mora da je čaroban taj ćilim, čim je odlučio da sleti u školsko dvorište. Mora biti! Izvadila sam fotoaparat iz torbe i slikala nekoliko puta taj čudan sklad prirode i mog samozvanog čuda. Sunce je već bilo jako i morala sam da se sklonim u neku hladovinu… Tako sam i otišla ostavljajući ga samog na proljećnim zracima sunca…

Skoro da sam i zaboravila na taj tepih. Međutim. Prije nekoliko večeri pukla je odvodna cijev za toplu vodu iz bojlera i da nije bilo Heroja Komšije, vjerovatno bih imala poplavu u stanu. Po Komšijinom odlasku, izašla sam da udahnem koji litar vazduha da se smirim. Sjedajući na ljuljašku u blizini crkve, na obližnjoj kanti za smeće sam ugledala tamno zelenu mušku vijetnamku. Ležala je na toj kanti sasvim mirno, kao da ju je neko spustio da zaveže pertle i produžio dalje, zaboravljajući je kraj otpadaka. Nije bila zgužvana, nego samo položena, kao da je čekala da neko dođe po nju. Poslije nekoliko minuta ljuljanja, bila sam spremna da se vratim u stan. Jakna me je ne mrdajući ispratila pogledom.

Danas je došao i vodoinstalater da napokon namjesti tu žalosnu cijev koja je mene činila još žalosnijom. Završivši sa radom, ispratila sam ga i s osmijehom na licu krenula da kupim nešto slatko da proslavim malu pobjedu nad pobunjenim pokućstvom. Kroz velike tamne naočari spazila sam ispred jedne od banki bačene teget muške pantalone. Obične pantalone, dugih nogavica, sa bijelom postavom i tri džepa, ručno porubljene. Nastavila sam da koračam. U glavi su mi se složili svi predmeti koje sam u posljednja tri-četiri mjeseca viđala u svom komšiluku. Rekla bih, da ne znam da su ljudi danas neobazrivi, da je neko negdje usput izgubio čovjeka. Zato, molim vas, ako negdje na Voždovcu ugledate nekog čovjeka u donjem vešu, sa šeširom na glavi i u staromodnim cipelama, javite mi. Mislim da imam čarobni ćilim za njega.

-Ti si pričala sa pijancem, on te je i uvrijedio, a sve vrijeme si nastavljala da ga persiraš…

Sliježem ramenima. Baš su dobro uredili ovaj Manjež! Mala oaza pored naporno napredne zgrade Narodne banke. Lijevo od mene iritantan piskav muški glas koji već 3 sata pokušava da me razonodi. I zainteresuje. Baš.

-Jesi li primijetila da ja tebe posmatram?

Namještam maramu na glavi i smješkam se usiljeno odmahujući glavom. Jedino da sam ćorava, gluva i glupa, pa da ne skontam. Stariji si od mene 5 godina, a već 10 gutaš knedle, crveniš i sav se zapleteš kada sam u blizini. Dosadnjakoviću! Plavičasto jutro mi budi jezu, zakopčavam jaknu i dovršavam Tuborg.

-Pa eto… Ma ti si šećer.

Pih. Ne volim pivo pri dnu. Odlažem limenku.

-A ja ne volim promjene…

Čovječe, zar možeš biti jednoličniji?!

-Živimo blizu, odvešću te…

Super. Ne moram da se cimam jutarnjim tramvajem. Pričam nepovezano, danak rakija večeri. Prevrćem očima i govorim visokim tonovima. Eh, sad da me čuje neko od ekipe, umro bi od smijeha. Opet foliram trip iz gimnazijskih dana. Naivna dvorska luda. Pa šta?! Sam je kriv za moju ravnodušnost. Brate, imaš 30 ljeta, zar ne poznaješ kakvi skotovi ljudi mogu biti?!

-A imam jednu želju… Da te poljubim…

Kraj. Baca mi se pegla. Pogani materijalisto, muka mi je od tebe. Ali, ostajem do kraja. Mogu i ja nekada da uživam u bijednim pokušajima emotivnih parazita. Pokušava da me poljubi u obraz i ja se ukočim i ledeno nasmijem. A on i dalje fin, šatro pažljiv. Pali mi 10. cigaretu. Laki strajk. Kamiondžijski. Dim se lijepi po unutrašnjosti usta i ždrijela i ne želim da ga udahnem. Hoću kući. A on se trese od zime. BE A MAN FOR ONCE, FOR GOD’S SAKE! Priča nešto svojim sitnim glasićem i ne posmatra me. Dok govori, ima tikove. Nešto sa nosem. Smiješan je. Razmišljam da li je uvijek takav ili samo kad je u mojoj blizini.

-Volim rock oduvijek…

Možeš misliti. Silno me podsjeća na nekoga dok mlatara dosta sićušnim šakama za odraslog čovjeka. Svijetao je, reklo bi se na prvi pogled da je moj tip frajera. Ali samo na prvi. Ha, i onda skontam na koga mi sve vrijeme liči! Na Vuka! Na prokleto smiješnog Vuka iz tinejdž grupe Ruž! U sebi se valjam od smijeha. Obuzdavam grčeve na licu, malo se mrštim i kažem: Ajmo kući. Moram da krečim. Odmah ustaje sa klupe i baca tek upaljenu cigaretu. Mlakonjo. Hodamo do kola. Automatski se vežem. OMG, čak i vozi kao početnik. Nekima ni iskustvo ne pomaže. Beograd promiče uz prve istočne zrake sunca. Dosadno asfaltsko ljeto u gradu. Stižemo i zahvaljujem na pivu i vožnji dok zatvaram vrata šerpa-plavog automobičića. Mister Bin sigurnije vozi spram ovog. Zastanem pred ulazom i izdahnem. Čas glume je završen.

Da te ostavim, ne mogu

Da živim bez tebe, ni s tobom ne mogu,

Ne znam zašto

Već na pola puta

Tvoje oči mi ne daju da odem,

Zašto…”

Čičerina na repeat. Počemu. Dim Marlbora lights se provlači kroz naizgled pažljivo odabran duvan, svom svojom paperjastom snagom probija se kroz spužvasti filter, izvija među zubima, miluje jezik i nečujno golica grlo dok se spušta do krajnjeg cilja- pluća raširenih kao krila. Ostavlja nejasan trag i dok se krila sklapaju juriša natrag kroz ždrijelo, usta i nos, naglo prekida dosadnu transparentnost vazduha i u jednom bjeličastom mlazu rasplinjuje se u nakazno sivom danu.

Beograd fakat ne miriše bijelo. S jeseni miriše na lijepak u kesi, na zgaženo opalo lišće i na mokrog psa. Na prašinu iz sredine trole. Na smog i mahovinu. A trenutno ništa od toga ne osjećam, samo podmukli miris vlage u vaduhu. I na mom licu. O, ne, pardon; to je ipak suza. Misao o njemu u tečnom stanju. Miješa se sa kišom koja sipi već dva dana i čini se unedogled… (I nebu neko nedostaje.)

On se, opet, javlja kao ljetnje nevrijeme. Odjednom, uz nebesko varničenje i osjećaj straha. Varnice te vrste mogu da raščiste maglu iz očiju slijepih, a takav strah uspijeva da prehladi srce. Strah koji ježi kožu na vratu i penje se ka tjemenu; strah od kog zebu zanoktice. On je čovjek- planina, čovjek- stijena. Iz Njegovih očiju se jasno vide vrhovi planinskog lanca okovani očvrslom vodom. Po tome smo mi različiti- oči su Njegove uvijek u istom agregatnom stanju.

Kratak zvuk poruke kratkog sadržaja. Bez emocija. I prosto biva uprošćeno. Usitnjeno; kakva ja želim da su moja osjećanja prema Njemu. Nažalost, ne umijem da sitničarim. I samo ovo pisanije veliča Njegovo postojanje. A ja poželim da sam onih 0,8 mg nikotina koje On udiše sad negdje tamo, dva sata unaprijed…

“Dobro je da je nestalo šibica…”

2) … sunce proviri iza oblaka

3) … pjevaš dok spremaš kuću

4) … ugledaš leptira u gradu

5) … zagrliš nekoga

6) … te probude ptice

7) … topiš karamelu u ustima

… čuješ pjesmu koju dugo nisi čuo

9) … mirišu lipe

10) … ti se javi neko dalek a drag

11) … zaspiš u tišini

12) … se ljuljaš na ljuljašci

13) … zaroniš

14) … napraviš balon od žvake

15) … ti se neko nepoznat nasmiješi

16) … se umotaš u šal koji miriše

17) … zahvaljujući internetu ponovo počneš daltonističku spiku!!!

Hvala Hladnom pivu na inspiraciji…

Jesen je lijepa, kažu. I vidjela sam ja poneku lijepu. Raznobojnu. Ali uglavnom su jeseni tužne; pa i one plaču! Spiraju sav težak ljetnji ljepljivi vazduh, znoj sa stabala, a jesenji vjetrovi oduvaju sve zelene uspomene. Jedna divna jesen je zabilježena u maturantskom albumu u Kruševcu- kula, park i dvije školske. Neponovljiva jesen. Iza nje je slijedila bolna zima. I smiješnih pijanih 18 godina.

Godina je zapravo jedna zmija koja se lako oslobađa svoje kože. Odbacuje je s vremena na vrijeme, a samim tim ne shvata da uz njene mrtve ćelije uvijek postoji i poneka živa koju na taj način zauvijek remeti…

Kada razmišljam o jeseni, uvijek se sjetim jednog Jure. Tako jarku osobu još nisam upoznala, a sam je bio daltonista. I to stopostotni. Tačnije, za njega postoje crna i bijela boja, i nijanse sive. Tužno je malo, kada razmislite o tome. Kako će Jura da shvati promjenljivost jeseni? Kako Jura uopšte poima “sivilo grada”? Zna li Jura da boje treba da se slažu? Da li je i njegov crno-bijeli film uvijek sjetan? Kako će Jura da shvati zbog čega se tuga naziva “blues“? Da li Jura shvata da on ima plave oči?

Definitivno se Zemlja prebrzo okreće. Sa Jurom sam izgubila kontakt. Nadam se da će ovaj crno-bijeli film na kraju podsjećati na Čaplinov kratkometražni…

Dugo nisam pisala. Treba vremena da se čovjek navikne na ovaj dnevnik “lost in cyberspace”. Ali juče mi se desilo nešto radi čega sam ponovo otvorila sezonu pisanija.

Priznajem da gledam tv. I to često gluposti; ne da bih odmorila mozak, nego da se zavaram da sam iz nekog razloga (ponovo!!!) pod dekama. Na jednoj tv stanici sam uhvatila, u maniji fast remoting-a, kanadsku skrivenu kameru “Just for laugh!”. Znam ja da je većina tih skrivenih kamera namještena; učesnicima plate po 10$ i gledamo finale izvještačenih iznenađenja, trzaja i osmijeha.

Jedan od tipiziranih skečeva je bio i sljedeći:

čovjek srednjih godina sa bejzbol palicom u ruci u parku punom ljudi i životinja zalijeće se u masu golubova i mlati ih. Naravno da ih ne udara, nego samo rastjeruje, ali su svi zaprepašćeni. Naime, vrijeme je ručka; svi su na pauzama, pobjegli od posla. Sjede na klupama i na miru jedu svoje sendviče. Golubova-pravo carstvo! -Gozba!-kao da viču. Ali taj “skečer” nastavlja da ih ganja i na kraju sjeda na klupu i vadi sendvič iz kojeg viri krilce i nožica goluba. Ljudi su užasnuti, bježe od njega, vrište, na kraju se smiju. Sve je to u maniru skrivene kamere propraćeno gromoglasnim smijehom u pozadini.

“S druge strane malog ekrana”-sestra i ja koje ridamo od plača (?!). Ne, nema nikakvog “catch-a”. Niste primijetili?! A i kako biste. Svi ti ljudi koji su bili u pozadini priče su sjedjeli sami na klupama. Dvoje na klupi, no svako na svom kraju, gledaju pravo negdje, jedu hladni/bajati/podgrijani/topli obrok i povremeno bace neku mrvu vrapčiću ili golubu ispred (a i toga je sve rjeđe). Otuđenost je svuda unaokolo i i dalje me pogađa.

Što bi moja prijateljica rekla, možda smo mi u tom momentu vidjele priču iza priče… Ili jednostavno isuviše primjećujemo detalje?!

Ovo je samo onomatopeja. Kome još tako zvoni mobilni danas (izuzev rijetkim poštovaocima vintage-a)? Melodija mog telefona je čudna, kakvu samo Rusi mogu da stave na neki šareni model marke Nokia koji sam kupila jer me je podsjećao na leptire. My precious…

Javila sam se pritisnuvši krilce leptira ne pogledavši ko me zove u ta doba. Bilo je 23 časa i sjedjela sam u pabu sa društvom koje odavno nisam vidjela i koji su me nagovarali da pođem s njima na more. S druge strane žice (e, sad morate da zamislite tu žicu, jer su mobilni telefoni nekako… bežični) sam začula glas svoje I-Zvorničanke koji je predlagao da sutra dođem do nje. Nismo se dugo vidjele, bio joj je rođendan, Semberry City već zamara- svi su razlozi bili za! Dakle, idem! Otišla sam…

Raspon od mog grada do I-Zvornika je autobuskih sat vremena (ovo je trebalo da zvuči kao “svjetlosnih godina” ), dovoljno da se litre znoja ukažu na mojoj potkošulji i da na mp3 plejeru nestane jedna crta sa znaka za bateriju. I-Zvorničanka mi piše da je cimnem kad sa desne strane ugledam groblje. Hm, u sebi se nasmijem.

Stigla sam oko 14 sati, sva razdragana što od usputne masaže od strane vozača koji kao da je uložio sve napore da ne zaobiđe nijednu rupu na asfaltu, što od činjenice da ću provesti jedan prijatan dan van SC sa dragim ljudima. Iskočila sam iz busa, zagrlila svoju I-Zvorničanku i upoznala se sa jednom od njenih prijateljica. U gradu je duvao neki čudan vjetar, prohladan, sa mirisom prirode i nisam željela da odemo pravo u kafić do koga smo se uputile. Ipak, strast prema kofeinu me je natjerala da prvih sat vremena sjedim u ugodnoj baštici jednog trocifrenog lokala, dok su mi društvo pravili I-Zvorničanka, Prva Drugarica i Budući Teolog.

Poslije duple doze, Teolog-To-Be je nestao, a nas tri smo krenule do rijeke. Osmjehivala sam se- miris vode golicao mi je čulo mirisa dok me je vjetar vukao za kosu. Prolaznici, pozdravi i otpozdravljanja; mnogo njih- tipično za manje gradove. Pijesak mi je milovao tabane i opet sam klicala japankama, mojoj omiljenoj obući. One su me odvele preko nekoliko brežuljaka do I-Zvorničankine kućice. Bila je ušuškana među mnogobrojnim jednoobraznim zgradama na sprat čiji su hodnici davali jedinu svježinu u toku dana.

Zadihana sam ušla u stan, upoznala Mamu koja nas je poslužila kraljevski ukusnim ručkom i hladnom lubenicom i sjela na savršenstvo od balkona. On nije bio arhitektonski mirakul “sa prelijepim pogledom na okean”; bio je okrenut ka pošumljenom brdu i raznobojnim krovovima koji su mi unijeli mir, tako neophodan. Dobrodošlicu mi je napravio svojim toplim betonom i njedrima punim cvijeća brižljivo njegovanog od strane Mame. Udobna fotelja i niski stočić; čini mi se da bih cijeli dan mogla sjedjeti baš na tom mjestu. Sunce je zalazilo i počele su pripreme za izlazak.

Kratko tuširanje, tri poteza četkom, zrnce šminke (da bi se pokrili podočnjaci), haljina i ready-to-go. Japanke, naravno. Zaboravljamo novac, pa me I-Zvorničanka čeka napolju zbog sujevjerja da se ne valja vraćati. Nije znala rusku mudrost: ako se vratiš i samo se pogledaš u ogledalo, ništa loše ne može da se desi. Odlazimo po Prvu Drugaricu dok nas obasjavaju farovi mnogobrojnih, hm, prevoznih sredstava sa čestim stranim registracijama. Ah, da, ljeto je, gastarbajteri. Odmah se sjetim Čorbine pjesme… Tiho zviždućemo i ulazimo u hladni hodnik. Šesti sprat, prva vrata lijevo. Prva Drugarica izlazi, dugo nas je čekala i prevrće očima dok se pozdravlja sa Bakom koja se tek vratila sa sela. Opet nešto zaboravljamo. I-Zvorničanka se već vrpolji od tolikih baksuza i onda joj govorim o ruskom običaju. Smiruje se i već drhtureći od prohladnog vjetra idemo po ostale Prijateljice…

Na jednom ćošku smo se srele sa ostatkom ekipe. Druga i Treća Drugarica su mi se baš dopale, i na prvi pogled. Treću kad sam vidjela, slatko sam se nasmijala. Pomislila sam: “Ha, vidi, i-zvornička 6y6a!” Doskakutale smo (onako kako samo grupica žena može da doskakuće) do bašte nekog lokala, naručile po malo točeno i počeo je talk show. Obično to biva u stilu “šege, šale i pošalice”, no sa Trećom Drugaricom je krenula priča o studiranju. Našle smo se kao studenti-stranci. Razgovor o jezicima, kulturama, neshvatanju razlika.

Došle smo do par zaključaka: kada si u ovoj svojoj zemlji, sve ti djeluje tako konfuzno, teško, nepojmljivo. Čim izađeš i osvrneš se, sve je mnogo jasnije. Čistije. Kada na situaciju gledaš iz ptičje perspektive. Kao da se odvojiš od tijela i posmatraš se. Treba primati informacije, pronalaziti. Treba se naći. I istraživati sebe. Ljudi zaboravljaju da je ova realnost samo jedno putovanje koje treba aranžirati tako da se ispune svi obećani uslovi… Ne kaže se uzalud životni put.

Kao što se vidi iz prethodnih rečenica, pivce nas je već blago ošamutilo. Pokupile smo se i krenule dalje. U trocifrenom lokalu smo utolile žeđ za tečnošću i plesom. Nismo dugo ostale, jer se u ovom gradiću naslonjenom na Drinu noćni život rano završava i prelazi u drugu formu obično u jedan ili dva lokala, kao i u većini gradića koji su naslonjeni na bilo koju rijeku. U kafiću u koji smo posljednji ušle ostale smo poprilično dugo. Zamagljeni vazduh, maglovita lica sa još nejasnijim prošlostima i pjesme koje kao da šalju dimne signale “S.O.S, samoubiću se”. I-Zvorničanka plešući imitira momke sa ranijih reklama za roze televiziju, Prva Drugarica koja prevrće očima na upornog mišićavog momka, Druga koja pali jednu za drugom i 6y6a sa flašom u zubima. Treća Drugarica je zdimila kući. Na vrijeme, ako smijem da se usudim reći. Izlazimo i pratimo Prvu Drugaricu do kuće. Kratak pozdrav, dođi nam ponovo i jaka glad.

Tri umorne gladne (dimljene) ribe se penju uz brdašca do zgrada sa Savršenim Balkonima. Na putu do kuće se pozdravljamo sa Drugom, pozivamo se uz i niz Drinu i ostajem sama sa I-Zvorničankom. Ulazimo u topli stan, jedemo na brzinu i liježemo. Kažu da treba pamtiti ono što sanjaš kada prvi put spavaš negdje. Ostvariće se. A ja baš ništa sanjala nisam! Bilo mi je vruće, otkrivala sam se i pila vode. Pričala u snu, najvjerovatnije, jer uvijek pričam. Nekad i pjevam. Ma prave karaoke od snova!

Prijatno buđenje, prijatno jutro. Sjedim na balkonu, sunce mi grije leđa i jedem breskvu. Miriše drugačije ovaj I-Zvornik! Baš prija promjena… Lagano spremanje kući. Ruksak je bio spakovan za minutu i krenula sam put autobuske. I-Zvorničanka me je ispratila do stanice, kupila mi vodu na kvadrat (da je ne reklamiram sada ovdje) i jako zagrlila. Vidjećemo se ponovo, naravno. Možda na Kulturnom Ljetu, možda u Semberry City-ju, a možda i u Begešu. Kad budemo davale ispite…

Ušla sam u zagušljivi autobus i sjela na predzadnje sjedište. Mrve svuda unaokolo i zamračen prozor. Stavila sam sluške u uši, pustila mjuzu i ŠLIS!- razgrnula zavjese…